< siječanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Biti ili ne biti?

Opis bloga

Blog odražava moje unutarnje stanje
Uglavnom će se ovdje naći neki moji tekstovi

O meni
Ime: Ana
Nadimak: sama sam si dala nadimak Anchey, ali uglavnom me zovu Anči, Ančica, Pepsi, Riba
Starost/mladost: 16 godina i nešto sitno
Status: slobodna, ali srce je zauzeto
Obitelj: starci i dva mlađa brata, uglavnom ne bih ih mjenjala ni za što
Ljubimci: zamorac zvan Zami, imala sam psa dobermana, zvao se Ben, ali odveo ga stari na selo, tamo mu je bolje
Društvo: Anita, Marija, Maja, Dijana, Marko, Martina, Tomislav, Mario, Antun, Iva, Krešo, Ana, Jan, Karlo, Božena, Srđan, Nikola, Ivana, Dario, Dijana2, Martina2... - moji prijatelji bez kojih bi mi život bio jako dosadan

Slušam: 3 Doors Down, Foo Fighters, My Chemical Romance, Coldplay, Nickleback, The Killers, Oasis, The All-American Rejects, Scorpions, Poison, Alice Cooper, Jimmy Eat World, Aerosmith, Placebo, Snow Patrol, Die Aerzte, Guns 'n' Roses, Europe, Green Day, Daleka Obala, Yellowcard, Bon Jovi

Volim: spavati, pričati, pisati, crtati, gledati TV, gramatiku, izlaziti, igrati biljar, smijati se, grliti se, dopisivati se, jesti Domaćice, pisati blog, čitati druge blogove, igrati igrice na ICQ, crnu boju, crvenu boju, sivu boju, japanski jezik, dobre filmove, Tree Hill, putovati, slušati glazbu, čitati Harryija Pottera ...

Ne volim: školu, vaditi krv, prolaziti pokraj ogomnih kamiona, pisati zadaće, učiti, čitati lektiru, prati suđe, usisavati, brisati prašinu, ići u šoping, voćne kolače, cipele na petu, preosjetljive ljude, licemjerne ljude, lažljivce(makar i ja spadam u tu skupinu), rozu boju, njemački jezik, techno, školu ... belj

Linkovi

Pčelicino i Ivančicino carstvo

Nix

iLA

Razredni blog

Dina

Smile :)

Siv@

Annchiii

POROTA

Rea

Freaks on the Leash

Music, Soul...Me

Nakon svega još uvijek...

nakon svega što sam učinila, možeš li vjerovati da mi je žao

Photobucket

možeš li vjerovati da ti pišem pjesme i pisma u kojima ti govorim da te volim...

Photobucket

...da te ponovo želim dotaknuti...

Photobucket

...da te ponovo želim poljubiti...

Photobucket

...najviše od svega, želim ponovo zagrliti te, to je ono što mi najviše nedostaje...

Photobucket

ali, znam, slomila sam ti srce

Photobucket

svaki dan molim boga da mi oprostiš...

Photobucket

prisjećam se vremena kada sam bila sretna s tobom

Photobucket

...ovo smo nekad bili mi...

Photobucket

... a danas nas više nema...
...mojom krivnjom...

Pjesma koja je nadahnula blog

Here By Me

I hope you’re doing fine out there without me
‘Cause I’m not doing so good without you
The things I thought you’d never know about me
Were the things I guess you always understood

So how could I have been so blind for all these years?
Guess I only see the truth through all this fear,
And living without you…

And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.

I can’t take another day without you
‘Cause baby, I could never make it on my own
I’ve been waiting so long, just to hold you
And be back in your arms where I belong

Sorry I can’t always find the words to say
But everything I’ve ever know gets swept away
Inside of your love…

And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.

As the days grow long I see
That time is standing still for me
When you’re not here

Sorry I can’t always find the words to say
Everything I’ve ever known gets swept away
Inside of your love

And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.

And everything I had in this world
And all that I’ll ever be
It could all fall down around me.
Just as long as I have you,
Right here by me.

četvrtak, 10.01.2008.

Ljubav

Zaista, liječi li vrijeme sve rane? Meni se čini kao da ih samo pogoršava. Što više vremena prolazi, to su uspomene jače. Znam, trebale bi blijedjeti, ali zašto ih ja onda ne mogu izbaciti iz glave? Možda ja ne želim biti ostavljena na miru. Možda želim da me stalno more neke brige oko stvari koja se više ne da popraviti, stvari koju sam ja potrgala.
Zašto ljubav nije poput bicikla? Kad se strga, pokušaš je popraviti, a ako ne ide, baciš ju i kupiš novu. Zašto nije sve tako jednostavno? Zašto nam, zaboga, ljudi mažu oči izjavama da je ljubav najljepši osjećaj na svijetu? Zašto svi lažu? Najljepši osjećaj na svijetu je kad sanjaš lijepe snove. Snove u kojima ima ljubavi. Onda je ljubav najljepši osjećaj, jer je savršena, i nema uspona i padova. Sve je idilično i onakvo kakvim to ja zamišljam. Inače, dok ne sanjam ljubav, prava ljubav nije najljepši osjećaj na svijetu. Ljubav je osjećaj koji donosi ponekad osmijeh na naša lica, ali s vremenom, ti će osmijesi nestati. Ljubav će se pretvoriti u nešto drugo. Ljubav nije vječna. Nije savršena, ne, to nikako nije. Vjerujem da ćešće ljudi liju suze zbog ljubavi, nego što su sretni. I da tuga traje dulje nego sreća.
Zašto u pravom svijetu ljubav nije idilična kao u američkim filmovima? I zašto svi volimo gledati te filmove sa sretnim završecima kad i sami znamo da u stvarnom svijetu toga uglavnom nema? Zašto ljudi skladaju pjesme o ljubavi? Zašto nema skoro ni jedne sretne pjesme o ljubavi? Svi su doživjeli nesretnu ljubav. Pa zašto onda cijeli svijet i dalje toliko vjeruje u taj osjećaj koji donosi više boli nego osmjeha?
Ako prava ljubav postoji, morat ću se osobno u to uvjeriti. Ne vjerujem više ljudima na riječ. Makar, priznajem, ovu drugu vrstu ljubavi sam doživjela svojom krivnjom. Nesretna ljubav, umjesto da ispuni čovjeka, ona ga isprazni. Nakon nesretne ljubavi od čovjeka s dušom ostane samo olupina. Život kao zombi nije baš privlačan. Bez sreće nema razloga za život. Ali bez nesreće ne bi prepoznavali sreću. I obrnuto. Sve se vrti u krug. Bilo bi lijepo kad bi postojala samo sretna savršena ljubav u kojoj su partneri savršeni i bezgrešni. Bilo bi lijepo kada bi oprost upravljao našim srcima, jer tada bi ga znali cijeniti. Morali bi praštati drugima, kao i oni nama. Radili bi manje grešaka. Manje gluposti. Imali bi manje razočaranja, a više poticaja da uspijemo u životu.
Pitam se, da spalim sve slike i tekstove, sve stvari koje me podsjećaju na vrijeme kad sam bila zaljubljena i sretna zbog toga, bih li tada lakše zaboravila? Bi li me prestale opsjedati sjene prošlosti i stizati pogreške koje sam učinila? Uspomene mogu biti lijepa stvar. U nadi da će jednom i moje postati takve, neću ih spaliti. Čuvam ih za vremena kad ću opet biti sretna, jer to vrijeme jednom mora opet doći. Želim da dođe. Ali ne mislim poduzeti ništa da bih to ostvarila. Pustit ću stvari da idu svojim tokom. Nekako mi je lakše biti u ovom ispraznom stanju. Oduvijek sam željela na neke stvari samo mahnuti rukom, no prije mi je bilo previše stalo. Danas mi nije stalo. Danas ću mahnuti rukom. Mislila sam da su ljudi takva karaktera sretniji od mene. Sada shvaćam da nisu. Jer ako ih za ništa nije briga, znači da ih ništa ne veseli. Možda su i oni osjetili nesretnu ljubav. Možda je i njima teško kao i meni jer znaju da su sami skrivili svoju nesreću. Možda i oni ponekad zaspu u suzama. Možda i oni izgaraju iznutra od osjećaja krivnje i pečenja savjesti. Možda i oni žele promjenu na staro. Možda i oni žele ponovo biti ispunjeni srećom. Možda žele darovati osmijeh posebnoj osobi. Možda žele zagrljaj. Pogled. Poljubac. Koji su izgubili onda kad su od sebe odgurnuli tu jednu osobu zbog koje su to sve prije mogli.
Ljubav. Osjećaj koji su svi bar jednom osjetili. I makar donosi i bol i patnju, ali i sreću i smijeh, želim je opet osjetiti. Želim je osjećati kao nekada. A najviše od svega želim taj osjećaj podjeliti s osobom prema kojoj je osjećam. Tada želim biti pametnija nego prošli put.


Photobucket


| ovdje se slobodno izraziš (17) | ne to stiskat!!!! | # |

ponedjeljak, 07.01.2008.

Priča je izgleda dobila kraj, poduži 5. dio

Glas koji je rekao njeno ime kao da ju je zvao da se vrati da mu kaže što joj leži na srcu. Dvoumeći se, ipak se okrenula na jednoj nozi i krenula prema onom istom kafiću. Po putu, koji ionako nije bio dug, slagala je rečenice u glavi, sređivala misli i pokušavala smisliti kako će započeti razgovor. Išla je sporo, krala je minute sporim koracima. Pred vratima je duboko udahnula i konačno ušla. Znala je gdje će ga naći. Pozdravila je prijatelje koji su joj odzdravili s čuđenjem na licima. Objasnila im je u prolazu da mu ide reći što osjeća. Mislila je da će je odgovarati, međutim oni su je samo pogurnuli i rekli joj da se ima kome obratiti ako joj bude teško poslije. Prijatelj joj je ponudio rame. Olakšali su joj time što je do njega otišla sa smiješkom. Kad ga je ponovo ugledala, srce joj je zakucalo brže nego ikad. On ju je također dočekao sa čuđenjem. Iako je znala da se je zabavljao u međuvremenu, sada se nekako uozbiljio. Došla je do njega i pozdravila ga. Djelić sekunde ga je samo promatrala, njoj se činilo kao vječnost. Na kraju, znala je da je ovo vjerojatno zadnji put da ga tako gleda jer je već čula njegove riječi, odgovore na njena pitanja. Skupila je svu hrabrost koju je imala i pitala ga mogu li razgovarati. Zbog njegova izraza lica i pitanja: „Sad?“ znala je da je i iznenađen i da mu nije baš do tog razgovora. Pogledala ga je u oči pokušavajući mu dati tako do znanja da joj je i ovako već teško. Rekla mu je da ne može više čekati. Ipak, morala ga je pričekati još neko vrijeme da se porazgovara s poznanicima i prijateljima. Na kraju je došao do nje i zajedno su izašli van. Bilo joj je hladnije nego ikad. Tresla se i od zime i od treme. Znala je što mu želi reći, ali bojala se njegovog odgovora. Duboko u sebi je znala da taj odgovor mora čuti kako bi mogla nastaviti sa svojim životom. Prvo su pričali o glupostima. Zatim su prešli na ono bitno. Razgovor je tekao prilično lako, riječi su išle same od sebe. Bio joj je to jedan od najljepših i najlakših razgovora s njim. Objasnila mu je da je pogriješila i da je to kasnije shvatila, te da se kaje zbog svega. Rekla mu je da na neki svoj mazohistički način treba čuti taj odgovor, iako zna kakav je. Međutim, još nije ni postavila pitanje, pa ju je on pitao koji odgovor. Kad je progovorila te riječi, znala je da će poslije toga biti ili sretna ili tužna. Ipak, prevarila se. Osjećaji su se izmjenjivali. „Ja sam onda isto mislio da nam treba neka pauza. Makar ne baš tada, ali ipak. I sve bi ti oprostio, i to što si me ostavila, i način na koji si to učinila, ali...“ Taj „ali“. U tom trenutku je shvatila da mrzi taj veznik, jer to znači da ide nešto potpuno suprotno do tad rečenome. „...ali to što si bila s drugim dečkom ne mogu, tako da mislim da nema nikakve šanse da opet budemo zajedno.“ Tada joj je na srce pao teret, istina malo lakši od onoga prije razgovora. Osjećala je kao da je to vuče prema dnu dna na kojem je bila do tada. Greške iz prošlosti opet je stižu. Jedna veza koja nije bila ni približno značajna kao veza s njim odlučila je o njenoj sreći. Pitala ga je postoji li išta što bi mogla napraviti da joj oprosti to što je bila s drugim. To je bilo zadnje. Odustala je od pokušaja. Prihvatila je činjenicu da je napravila dvije, ako ne i tri greške vezane uz samo jednu stvar. Morala je prihvatiti to da je sama kriva što ga je izgubila, ovaj put zauvijek. Taj teret od tada nosi sa sobom i uvijek će ga nositi. A on, dobar kao i uvijek, vidio je da je tužna i zagrlio je. Zagrljeni su stajali neko vrijeme. Bilo joj je lijepo, i ostatak večeri ju je podsjećao na vrijeme kad su bili zajedno. Razgovarali su, smijali se jedno drugome, smrzavali se. Pokušali su se zagrijati tako što su do doma išli zagrljeni kao nekada. Nikako se nisu mogli rastati. Svaki put bi iskrsnula nova tema za razgovor i opet bi se zagrlili i razgovarali. Ona gotovo da i nije čula njegove riječi. Željela ga je poljubiti. Ipak, poštovala je njegovu odluku. Imala je toliko prilika, bili su tako blizu. Možda je samo zamišljala da i on to isto želi. Sada nikad neće znati. Jer svim sastancima jednom dođe kraj. Sva otvorena vrata jednom se zatvore. Uvijek dođe vrijeme za rastanak. Obećali su da će se javljati jedno drugome, tek toliko da znaju da su tamo negdje i da još uvijek dišu. S osmjehom su se rastali na raskrižju i opet je svatko krenuo svojim putem. U glavi su joj odzvanjale njegove riječi: „Ti si meni još uvijek draga i još mi uvijek puno značiš.“ Te riječi su je tješile. Išla je sporo. Čula je korake iza sebe, ali nije se željela okrenuti. Morala je, i okrenula se. Zvukovi koraka pripadali su samo ženi koja je maloprije prošla kraj nje. Nadala se cijelim putem do doma da će iskočiti iz nekog grma i reći joj da će joj ipak sve oprostiti i da želi da opet budu zajedno. Nada umire zadnja, zar ne? Tako kažu. Ona se još i danas nada. Kao što je rekao prijatelj prije nego je otišla saznati kraj ove priče: „Vrata koja su zatvorena, jednom će se opet dati otvoriti.“


| ovdje se slobodno izraziš (7) | ne to stiskat!!!! | # |

ponedjeljak, 31.12.2007.

Sretna nova godina!!!



Već po 16. put gledam tu povorku... Ide 12 starih i naboranih patuljaka. Svaki nosi vreću. Sele se. Odlaze. U svojim vrećama nose sijećanja i uspomene. To su one uspomene koje sam načinila u prošloj godini. Mojih 12 patuljaka nose teške vreće. Jadnici, muče se. Sljedeće godine morat ću im olakšati i ne raditi toliko uspomena. Ali, patuljci moji, nisam ja kriva što imam toliko uspomena. Ne krive me. Kažu da im nije teško. Uspomene su vesele. Zašto i ne bi bile? Ova godina nije bila tako loša. Imala sam i razloga i vremena stvarati sretne uspomene. Imala sam ih s kim stvarati. Iako se ne osjećam u zadnje vrijeme tako, znam da su vreće ispunjene uglavnom sretnim trenucima.
Patuljci nose vreće na jedno tamno mjesto. Tamo je hladno, i tamo će vreće s vremenom trunuti, a svijetlost koja gori u srcima patuljaka polako će se gasiti. Ostat će samo uspomene koje su načinjene od najtvrđeg materijala, koji ne može lako istrunuti.
Ovih 12 mjeseci puno toga sam proživjela i puno toga sam napravila, ali i puno toga nisam, i to uglavnom ono što sam možda trebala. Sljedećih 12 mjeseci ne znam što ću raditi, hoću li popravljati učinjeno ove godine, hoću li napraviti nešto novo, hoću li ponovo proživljavati isto, ili možda nešto drugo, ili možda ništa? Nije ni bitno. Glupo je u jedan dan donijeti 100 odluka koje bi trebale promijeniti način života. Tko normalan se toga drži, mislim svega? Tko to kaže, laže. Ja vjerujem da će sljedeća godina biti bolja. Neće ipak biti teško nadmašiti ovu, bar ne drugi dio. S tom nadom ove godine odlazim od kuće slaviti s društvom, a sljedeće se opet vraćam da legnem u svoj dobri stari krevet. I da odlučim promijeniti nešto ili sebe, na kraju svakoga dana ću opet biti ono što zapravo jesam. Stoga zašto se praviti da sam nešto što nisam? Zašto nabacivati lažni osmijeh kad mi ispod te maske sol iz suza nagriza lice? Kažu da sljedeću godinu provedemo s ljudima s kojima smo je dočekali. Svojih novih 12 patuljaka ću dočekati sa skupinom ljudi u kojoj su uglavnom moji dobri prijatelji i osobe do kojih mi je stalo. Ako ću s njima provesti sljedeću godinu, neka. Neću se tome opirati. Do sada mi nije bilo tako loše s njima. Već vidim. Sat otkucava 12 sati i svi viču i piju šampanjac i vesele se, ljube se, smiju se. A ja stojim sa strane i nadam se da me nitko neće prekinuti u razmišljanju. Gledam svojih 12 patuljaka i pozdravljam ih. Želim im sretan put. Pri tome neke od njih molim da uspomene iz svojih vreća stave što dublje u to tamno mjesto kako bi ih lakše zaboravila. Neke moram zaboraviti. Zadnji patuljak mi nešto govori. Ne čujem ga. Ali shvatila sam što mi je htio reći... Idi, zabavi se s prijateljima. Njih si odabrala, nemoj da i njih izgubiš. Zaboravi ono što te bespotrebno muči i s osmjehom na licu dočekaj novih 12 patuljaka. Kao što bi trebali i svi ljudi na svijetu.


SRETNA 2008. GODINA svima, puno sreće, zdravlja, novaca, ljubavi, prijateljstva... ništa razočaranja, tuge, maltretiranja, itd...


| ovdje se slobodno izraziš (5) | ne to stiskat!!!! | # |

petak, 28.12.2007.

4. dio

Nije odmah odgovorio, trebalo mu je par sekundi. Ipak, dozvolio joj je taj zadnji zagrljaj, u koji je položila svu ljubav koja je ostala u njoj, sva sjećanja i sve lijepe trenutke koje su proveli zajedno. Zagrlila ga je čvrsto, onako kako je on nju zagrlio kada je znao da je došao kraj. Nadala se da će on nekako shvatiti poruku tog zagrljaja. Oči su joj se napunile suzama. Nije ga željela pustiti, ali morala je jer je njegov stisak popuštao. Odmaknuli su se jedno od drugog. Pogledao ju je u oči pune suza. Ona je tada doživjela jedan od onih vrlo dugih trenutaka. Stajala je tamo i gledala ga. Znala je da ga ne vidi posljednji put, ali svejedno je imala osjećaj da je ovo zadnji susret. U djeliću sekunde joj se učinilo da je shvatio poruku zagrljaja i da je primjetio suze u njenim očima. Učinilo joj se da je osjećao isto kao i ona. U sljedećem djeliću sekunde shvatila je da su to njene želje i da je bolje da sada ode te da mu ne kaže ni riječi. Tako je i učinila. Okrenula se i mahnula mu. Brzo je došla do stola i pobrala svoje stvari. Nije ni pozdravila prijatelje, izjurila je van. U njoj je postojala nada da će on izaći za njom i da će razgovarati te da će joj reći da je još uvijek voli. Zaključila je da je ovako najbolje. On odlazi i bit će joj bolje bez njega. Njemu će biti bolje bez nje. Bit će sretna nakon nekog vremena. Na pola puta do kuće shvati da se nije dogodilo ono nešto veliko. Nije se dogodilo nešto jako veliko za nju i nije joj promjenilo život naglavce. Sve je ostalo po istom. Sve je ostalo onako kako je i bilo i na što je naviknuta. Ulicom su opet odzvanjali koraci. Ispred nje bio je neki čovjek. Vidjela je onu paru i pomislila kako to izgleda kao da izdiše vlastitu dušu. Nasmijala se. Ulična svjetiljka i dalje je stajala na svom starom mjestu, i dalje je snopom žute svjetlosti obasjavala dio ulice. Djevojka je ponovo, prošavši pokraj nje, pogledala u nebo. Sve će je podsjećati na prvu ljubav dok ne zaboravi ili dok ne ode iz ovog grada. Ipak, sada nekako vedrija produlji korak i požuri se. Zvala ju je toplina kreveta i lijepi snovi. Razmišljala je o onome što joj se dogodilo u zadnja tri mjeseca i shvatila je da joj nije bilo tako loše. Na kraju krajeva, sama je odabrala način. Još na putu se pomirila s time da nikad više neće postojati ona i on te da nikad više ništa neće biti isto. Mogla se samo nadati da će jednoga dana ponovo biti dobri prijatelji. Zamislila je sebe i njega za deset godina na kavi. Smijali su se svojim mladenačkim glupostima. On se nije puno promjenio. A nije ni ona. Išla je, nije ni shvaćala koliko je već prešla. Tada ju je iz razmišljanja prenuo zvuk vlastitog imena.


Photobucket

KRAJ


| ovdje se slobodno izraziš (6) | ne to stiskat!!!! | # |

četvrtak, 27.12.2007.

3. dio

Sjedila je još neko vrijeme, sve lošije i lošije volje. Okretala se prema ulazu i nadala se da će ga vidjeti. Njega nije bilo. Nije imala volje biti tamo. Htjela je samo doći kući i leći u krevet, zaspati i ne misliti na njega. Imala je osjećaj da samo tako može pobjeći od misli, sjećanja i osjećaja. Ipak, opet nije htjela otići jer je mislila da bi se možda još uvijek mogla opustiti i zabaviti, a možda se i on pojavi. Prisjetila se prošle subote kada je otišla, a poslije je požalila jer je on bio tamo. Ovoga puta, odlučila je proći kroz kafić i potražiti ga. Željela mu je zaželjeti sreću i vidjeti ga zadnji put na tko zna koliko vremena. Možda čak i nešto više, ali nije bila sigurna je li to u redu prema njemu. Ugledala ga je kod biljara. Stajao je tamo i smijao se. Bilo joj je sada žao prići mu, jer je imala osjećaj da će mu na neki način skinuti taj osmjeh s lica. Osjećaji su bili jači i krenula je polako prema njemu. Bila mu je već poprilično blizu kad ju je ugledao. Za razliku od njenog straha, osmjeh se zadržao na njegovom licu. Pozdravila ga je i on je odzdravio. To ju je malo ohrabrilo. Pitala ga je kako je i kako se osjeća prije odlaska. Nije čula njegove odgovore, nije čula ništa. Gledala ga je u oči i to je bilo jedino osjetilo koje je koristila. Začula je njegovo pitanje. Pitao ju je kako joj je u školi. Dala mu je neki uobičajeni odgovor na brzinu. Nije željela razgovarati o sebi. Htjela je čuti kako je on i htjela je čuti neke stvari za koje je znala da je nemoguće čuti ih opet od njega. Nakon kratkog razgovora, odlučila je da neće više odugovlačiti. Osjetila je da nema više snage za taj razgovor. Zaželjela mu je sreću sa osmjehom na licu, iako je bio lažan. On joj je zahvalio, i stajali su jedan kraj drugog. Ona ga je gledala u oči i željela ga je zagrliti. On je nakon nekog vremena skrenuo pogled i gledao u biljarski stol. Skupila je hrabrosti i stavila ruku na njegovo rame. On se iznenađen okrenuo, i ona ga je nesigurno pitala smije li ga zagrliti.


| ovdje se slobodno izraziš (6) | ne to stiskat!!!! | # |

ponedjeljak, 24.12.2007.

Priča za laku noć, 2.dio

Okrene se i vidi njega. Znala je da će biti tu. Znala je da će doći. Poželi ga zagrliti, ali nije bila sigurna je li to ispravno. I dok se ona nećkala, on je iznenadi zagrljajem. Bez riječi, nakon toliko vremena i nakon svega, zagrlio ju je. Nije vjerovala. Odjednom ju je obuzela takva toplina... kad je shvatila da stoji unutra i gleda u prazno. Okrene se, ali iza nje nije bilo nikoga. Tada je shvatila da je on bio dio njene mašte. Onaj zagrljaj nije se dogodio, ali sada je bar znala da je to ono što istinski želi. Ništa bolje volje, polako se kretala kroz gužvu i tražila društvo. Nije joj se više dalo biti ovdje, ali odlučila je ipak pokušati zabaviti se. S desne strane kroz žamor, čula je svoje ime. Okrenula je glavu, a tamo su bili oni i smijali su se i mahali joj. Pozvali su je k sebi za stol i ona je sjela. Sjedila je tako razmišljajući o svemu, a ponajviše o njemu. Nikako nije mogla odlučiti što želi i što je najbolje. Oni su vidjeli da je i ove subote bezvoljna, i već naviknuti na njeno stanje pustili su je na miru. Katkad bi ipak došla prijateljica do nje i pitala je je li dobro. Ona bi kimnula glavom. Iz razmišljanja ju trgne zvuk poznate pjesme. Digne glavu i vidi prijatelje kako se zabavljaju. Pjesma je podsjeti na prošla vremena i na događaje vezane uz tu pjesmu. Osjećala se tako jadno i bezvoljno da nije mogla ni plakati. Ustala je i krenula nekamo, ni sama nije točno znala kamo. Znala je da će joj vani biti hladno, znala je da kamo god ode, morat će se vratiti. Svejedno, krenula je, hodala kroz gužvu, i došla je do kraja. Pogled joj se zaljepio za ulazna vrata. Nije vjerovala svojim očima, ali ni ušima. Jer evo, opet je došao na onu istu pjesmu, i evo, opet je sve isto. Zapravo, ne baš sve. Ovoga puta je ona, umjesto da ga zagrli i poljubi kao prije, pobjegla u wc. Srce joj je ubrzano lupalo, a koljena su joj klecala. Dok je vidjela svoj odraz u zrcalu, nasmijala se. Bio je to iskren osmjeh, bila je sretna što je došao. Bila je sretna što će bar imati priliku oprostiti se s njim i zaželjeti mu sreću. Brzim koracima hodala je prema svom stolu i s osmjehom sjela na stolac. Pitali su je što se dogodilo, a ona je samo odgovorila; „On je tu!“ Ali, čim je sjela, ponovo je počela nesvjesno razmišljati što bi trebala učiniti i što bi bilo najbolje da učini. Također je sama sebe ponovo upitala što bi ona zapravo htjela da se dogodi. Nije bila svjesna što se oko nje događa, iako je vidjela da je prošao kraj nje i da je jedna od prijateljica razgovarala s njim. Ona je bila kao zaleđena, opet, i nije imala hrabrosti ni snage da mu priđe. Odjednom, više ga nigdje nije vidjela. Pobojala se da joj se dogodilo isto kao i prošle subote. Pobojala se da je otišao i da ga više neće vidjeti.


| ovdje se slobodno izraziš (7) | ne to stiskat!!!! | # |

četvrtak, 20.12.2007.

Evo jedne pričice za laku noć, 1.dio

Pao je mrak. Nad gradom su zasjale zvijezde. Mjesec se probudio i obasjao put. Gradske svjetiljke izgledale su toplo obasjavajući žutkastim svjetlom djeliće ulica. Bila je hladna listopadska subotnja večer. Grad je bio pust. Ipak, glavnim bi ulicama prošao gdjekoji čovjek. Ili skupina ljudi. Kretali su se brzo, a za njima je ostajao trag u obliku pare koja je bila pokazatelj razlike njihove tjelesne temperature i temperature zraka. Kada bi ulicom prošla takva skupina, grad bi odjeknuo smijehom ili pak samo razgovorom, ipak doimao se življim. Ali, oni su prošli, glasovi nestali i ulica je ponovo bila pusta. Odjednom, začuli su se koraci. Ponovo je netko prolazio ulicom. Ovaj put nije bila skupina ljudi, već samo djevojka. Pomalo se tresla od hladnoće i jedva je čekala da stigne na toplo. Odjednom je zastala. Stajala je, a vjetar joj je nježno maknuo kosu s lica. Bila je obična djevojka, naizgled se nije razlikovala od drugih ljudi. Stajala je kao ukopana. Činilo se da razmišlja. Svjetlo ulične svjetiljke pokušavalo je pogledati joj u oči, ali nije mu uspjevalo. Odjednom, kao da je znala, podigla je glavu i pogledala u zvijezde. Oči su joj zasvjetlucale na svjetlu, pune suza, što od vjetra i zime, što od tuge. Pomalo neodlučno, krenula je dalje. Na licu je osjetila tople suze i nije joj bilo jasno kako suze mogu biti tople kad osjeća samo hladnoću. Nakon par koraka odlučno je obrisala suze s lica i ponosno uzdigla glavu. Što je bila bliže gradskom kafiću u kojem se trebala naći s prijateljima, to je više usporavala. Imala je osjećaj da će se dogoditi nešto veliko. Nešto veliko za nju. Nešto što će joj ponovo nakon kratka vremena okrenuti život naglavce. Razmišljajući o tome treba li se nadati tome događaju ili ne, našla se pred samim vratima kafića. Polako je stavila ruku na kvaku. Iznutra je čula tisuću glasova i glasnu glazbu. Gotovo joj je pomisao na toplinu i društvo izmamila smješak na lice. Tog trena shvati da netko stoji iza nje.


| ovdje se slobodno izraziš (8) | ne to stiskat!!!! | # |

subota, 15.12.2007.

Prvi post

Konačno imam svoj vlastiti blog. Sada mogu pisati što goood hoću!
KPD blog je zatvoren zbog nekih problema iz prošlosti, točnije iz 6. mjeseca ove godine. Na ovom blogu neću govoriti o KPD-u niti ne želim nikakve komentare koji bi moglli nekoga uvrijediti. Zapamtite, u našem malom gradu sve se brzo sazna...


| ovdje se slobodno izraziš (2) | ne to stiskat!!!! | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.